„Naša Jugoslavija“

[komunistatito]

Pijesak i kamen


Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”

Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!”

Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu – šta to znači?”

Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”



Valja nama svima, svim balkanskim plemenima, naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari urezivati u kamen!
_________________
Život je masovna pojava i kao takav ne preporučuje se pojedincima!
Ako ne poštujemo nasu prošlost, ne poštujemo ni sadašnjost, ni budućnost, ni sami sebe,...

[komunistatito]

Prekidac je u našim rukama


Psiholozi su izveli eksperiment sa miševima zatvorenim u kavez sa pregradom u koje su proveli struju. Na jednoj strani kaveza je bio prekidač kojim je miš mogao isključiti struju, dok na drugoj takvog prekidača nije bilo. Kad su naučnici prvi put pustili struju kroz kavez, miševi su počeli skakati i tražiti izlaza. Nakon nekoliko pokušaja miš u pregradi sa prekidačem je skontao da kad stane na taj prekidač, šok prestaje. U kasnijim eksperimentima bi taj mis odmah nakon puštanja struje skakao na prekidač i isključivao struju istovremeno i sebi i mišu u drugoj pregradi.

Drugi miš nije mogao sebi pomoći, jer u njegovoj pregradi nije ni bilo prekidača. Skakao on ili sjedio bespomoćno, struja se uključivala i isključivala kako su drugi odlučivali. Nakon ponovljenih eksperimenata naučnici su uočili dvije za nas važne stvari:

Prvo, miševi koji su bili u pregradama bez prekidača, dakle oni koji sebi nisu mogli pomoći, mnogo su kraće živjeli, jer su češće obolijevali od raka.

Drugo, i još važnije, kad bi uzeli miševe iz pregrade bez prekidača i stavili ih u pregradu sa prekidačem ti miševi su i dalje frustrirano i bespomoćno sjedili u ćošku kada bi struja bila uključena i čekali da neko drugi nešto poduzme. (U sličnom eksperimentu sa psima naučnici su psima pokazivali šta trebaju učiniti, no većina njih nikad nije naučila jednostavno preći iz jednog dijela kaveza u drugi).
Oni su naučili da sebi ne mogu pomoći, nisu uočili da se situacija izmijenila.

Tako je i sa našim zaracenim plemenima. Navikli su da o njihovim sudbinama odlučuju drugi i da je, manje-više, svejedno šta čine.
Jugoslavija se ne može porediti sa kavezom, ali se može reći da u njoj ima najmanje sest prekidača, od kojih je jedan u našim rukama, i kojim mi možemo makar ublažiti onaj udar koga nam drugi prouzrokuju. Shodno tome se trebamo i ponašati.
_________________
Život je masovna pojava i kao takav ne preporučuje se pojedincima!
Ako ne poštujemo nasu prošlost, ne poštujemo ni sadašnjost, ni budućnost, ni sami sebe,...

[roza]

Vlak života

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…

Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo
zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu.

Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju.

Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.

Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.

Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.

Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I mi ćemo možebit ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.

Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.

Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

[roza]

SLAVNI

Imate li problem, možete ga riješiti na jedan način.
Ako ne uspijete, iskreno priznajte i pokušajte na drugi način.
Franklin Roosevelt

Liv Ullman, slavna glumica koja je dva puta bila nominirana za Oskara,
nije prošla na audiciji za glumačku školu u Norveškoj.
Profesori su izjavili da nema talenta.

Leon Uris, slavni književnik i filozof, tri puta je u srednjoj školi
pao na ispitu iz engleskog jezika.

Albert Einstein progovorio je tek s četiri godine, a čitati je počeo sa sedam. Roditelji su mislili da je zaostao, a jedan od njegovih učitelja opisao ga je kao mentalno sporog, nedruštvenog i izgubljenog u snovima i maštanjima. Izbačen je iz škole i nije prošao na prijemnom ispitu jer je imao loše ocjene iz matematike.
Za života je promijenio poglede u suvremenoj fizici i dobio Nobelovu nagradu.


Kada je 1865.g. Alexander Graham Bell konstruirao telefon jedan američki novinar je napisao: Svakom razumnom i inteligentnom čovjeku potpuno je jasno da je prenošenje ljudskog glasa žicom nemoguće. A čak i da nije nemoguće potpuno je bespotrebno.


Kada je Gustave Eiffel želio izgraditi danas poznati Eiffelov toranj, preko 300 poznatih i cijenjenih znanstvenika se tome suprotstavilo.
Po njihovom mišljenju, izgradnja takvog tornja bila bi protiv nacionalnog francuskog
ukusa i francuske povijesti.


Kada su ga pitali čemu pripisuje tako dugotrajnu uspješnu sportsku karijeru izjavio je:
Stalno se podsjećam da u životu postoje i uspjesi i neuspjesi. Ni jedne ni druge ne uzimam suviše ozbiljno.
Carl Lewis je nakon dvadeset godina natjecanja osvojio zlatnu medalju u skoku u dalj na Olimpijskim igrama 1966.


Sidney Poitier, danas poznati glumac i dobitnik oskara za životno djelo, ne samo da nije prošao na svojoj prvoj audiciji nego mu je režiser rekao sljedeće: Zašto ne prestanete uzalud trošiti i svoje i tuđe vrijeme? Izađite odavde i postanite perač posuđa ili nešto slično. – Upravo u tom trenutku odlučio sam svoj život posvetiti glumi – kaže Poitier.

Roman ‘Prohujalo s vihorom’, koji je napisala Margaret Mitchell, odbilo je 38 izdavača. Poslije im je vjerojatno bilo žao.


Znate li tko je Jimmy Denny? To je čovjek koji je nakon prvog nastupa, 1954., otpustio Elvisa Presleya riječima: Sine, ovakvo pjevanje te neće nikamo odvesti. Najbolje da ponovno počneš voziti kamion.


Oni dakle nisu odustali.
A vi?
Neuspjeh je samo jedna stepenica prema uspjehu.
Ali moramo se nastaviti penjati.

Mislite li da možete ili pak da ne možete,
u svakom slučaju imate pravo.
Henry Fonda

Ne padnete li tu i tamo, znači da i ne radite ništa posebno novo.
Woody Allen
Nije važno jesi li nokautiran!
Važno je dižeš li se.
V. Lombardi
[/list]

[Mio]

Jako ljepe, duhovite i poučne mudrosti drugarice Rozi.
Imaš li neku mudrost za naše neaktivnosti, za malodušnost nekih
da nismo za zajednički život, malodušnost u vezi obnove Jugoslavije,
preporuku za vraćanje dugova.
Doduše one mudrosti su se odnosile za slučajeve pojedinaca koje jesu
uptrebljive za svakog čovjeka.
Trebalo bi nastaviti sa započetom temom.

[roza]

Sto se tice nase neaktivnosti imalodusnosti ne zaboravi da smo mi sa Balkana.
Dokazali smo da mozemo zajednicki zivjeti i da nam moze biti lijepo, a onda zahvaljujuci onima koji su pokrenuli lavinu u suprotnom smjeru ubijedili su nas da je to laz.
Danas svi ti narodi, koliko toliko, ekonomski saradjuju. Ta saradnja pokazala se realnom. Dok nije doslo do te saradnje vrtili smo se u krug, nismo imali nista, ni ovoliko koliko danas imamo. Zasto se ti pozitivni elementi ne bi prosiriti na sve aspekte zivota, kao na primjer na politiku, koja je jos uvijek tvrdi da mi ne mozemo zivjeti zajedno, ne mozemo saradjivati.
Politicari su nas zatvorili u nacionalne i vjerske grupe i svi tvrde kako smo ugrozeni od drugih
Onog momenta kad politicari budu gledali sve narode jednako a ne samo kao grupe (nacionalne i vjerske), kad ne budu gledali koje ko i odakle je sve ce krenuti u pozitivnom smjeru. Ovo mogu uraditi samo oni koji u svom nazivu i programu nisu nacionalno opredjeljni i koji negledaju pojedini narod ili vjeru kao ugrozenu od strane druge grupe.

Nasa neaktivnost je prevelika, a malodusnost jos veca. Malo je onih koji su uradili nesto konkretno, koji rade sa masama, gje vlada ubjedjenje da nema suzivota na ovom podrucju. Sve se gleda kroz prizmu proslih dogadjaja.

Trebalo bi malo ostaviti te dogadjaje na stranu i poceti razmisljati o dogadjajima koji slijede.

Kako pokrenuti privredu, kako makar za pocetak zaposliti one koji su radili, a polako i one koji treba da pocnu raditi.

Jednostavno treba da se vratimo normalnom zivotu gdje nece biti podjela po nikakvom osnovu, kada ne budemo govorili moji , tvoji , njihovi. Jednostavno te rijeci treba svesti na minimalu.

Ovim se ja pravo udalji od teme., sada se vratimo malo nazad.

[roza]

[komunistatito]

Ljubav, Bogatstvo, Uspjeh...


Jednom je jedna žena zalijevajući cvijeće u svom vrtu ugledala tri starca. Iako ih nije poznavala pozvala ih je u kuću:

"Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "

Starci upitaše: " Je li Vaš muž kući? "

"Ne ", odgovorila je, nije."

"U tom slućaju, nažalost, ne možemo prihvatiti Vaš poziv" reče jedan od njih.

Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo.

" Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih",
rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.

"Hvala, ali ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."
odgovoriše starci.

"Zašto ne ?" upitala je iznenađena žena.

Jedan od staraca reče:
"Dozvolite da se predstavimo. Meni je ime Ljubav, ovo je Bogastvo, a trećem od nas je ime Uspjeh. Sada pođite k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas trojice pozvali unutra."

Žena se vratila u kuću i sve ispričala mužu. Muž presretan reče:
"Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"

Žena nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
"Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"

Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:
"Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju!"

Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:
"Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "

Žena ode i upita starce:
"Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost."

Ljubav je sjedio u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima udje u kuću.

Druga dva starca su krenula za njima.

Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav?

Starci su u jedan glas odgovorili:
"Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dvojica bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide, nas dvoje je slijedimo !"


Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.
_________________
Život je masovna pojava i kao takav ne preporučuje se pojedincima!
Ako ne poštujemo nasu prošlost, ne poštujemo ni sadašnjost, ni budućnost, ni sami sebe,...

[Mio]

Tamo gdje ima ljubavi ima i opraštanja.
Gdje ima opraštanja ima i izvinjenja.
Izvinjenje je sud savjestii,
Savjest je priznanje i davanje a davanje je sreća.
Davanje je bogatstvo i uspjeh u ljubavi.

[komunistatito]

OGRADA


Jedan dječak je imao lošu narav. Da bi mu pomogao da shvati, da bi ga nekako naučio da razmišlja ispravno o tome šta radi, njegov otac mu je dao torbu sa ekserima, rekavši mu da kada god se rasrdi zakuca ekser u ogradu.

Prvi dan dječak je zabio 37 eksera. Iz dana u dan, broj zabijenih eksera se postepeno smanjivao. Dječak je shvatio da je lakše kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je došao dan kada se dječak nije ni jednom razljutio. Kada se pohvalio ocu , on mu je rekao da sada svakog dana kad uspije da se suzdrži uradi suprotno- da izvadi po jedan ekser iz ograde! Na kraju, konačno, dodje dan kada je dječak ponosno rekao ocu da je povadio sve eksere. Otac ga tad uze za ruku i odvede do ograde. Onda mu reče:

„Dobro si učinio, sine moj, ali pogledaj te rupe u ogradi. Ograda nikada više neće biti ista. Kada u ljutnji izgovoriš riječi, one ostavljaju ožiljak bas kao i ove rupe u ogradi. Možeš tako i čovjeka povrijediti. Bez obzira koliko puta nakon toga kažeš da ti je žao, rane ipak ostaju. Rana koju nanose riječi isto je tako bolna kao i fizička.

Prijatelji su blago. Oni će te razveseliti, saslušati, ohrabriti i podržati u uspjehu, uvijek su tu da ti otvore srce. Pokaži svojim prijateljima da ti je stalo do njih.“


Čovjek je onoliko velik, koliko je u stanju da oprosti! Ako (čovjek) sam imao, nikad ne imao! Ako (čovjek) sam živio, nikad ne živio!
_________________
Život je masovna pojava i kao takav ne preporučuje se pojedincima!
Ako ne poštujemo nasu prošlost, ne poštujemo ni sadašnjost, ni budućnost, ni sami sebe,...

[Anti-Jenki]

A ja mislio da imamo samo jednog filozofa na ovom forumu...

[Uča]

http://nasa-zemlja.com/forum/phpBB2/viewtopic.php?t=812&start=0&postdays=0&postorder=asc&highlight=
_________________
Mi Srbi smo narod koji je obožavao Miloševića, a ubio Đinđića. Nije lako to voleti, nije lako tome pripadati i sa tim se poistovećivati, nije lako biti srpski patriota.

[Mio]

Ovaj forum ima šansi.
Svakako treba što više i dublje umovati, treba bilderski
trenirati um da bi laserom istine razbijali bedeme tvrdoglavosti
i gluposti.
A zrnca istine kao i zlato dobijaju se tek nakon tona ispranog i prosijanog
mulja i blata neistina i zabluda.

[CheGuevara]

DRUŽE TITO PO BOSANSKI.

Druže Tito
Ovde Ili te vole ili kude
Ti si bio car
Pa šta bude
Kažu da si ljude tretirao kao stoku
Na Golom otoku
Da samo znaš koliko ih sada ima
Za isti
Svrbili bi te dlanovi
A neki tvoji drugovi članovi
Lako te zaboraviše
Danas su to demokrate
Ima ih kao salate
Sve neki narod fini
Nemaju plavi voz
I pošteni su skroz
Demokratija druže Tito
Živio im u njoj ko ih je vaspito
Ja to ovako, po bosanski
Nema više tvog imena u nazivu gradova
Koje si oslobodio
Ni na pruzi radova
Samo sebičnih gadova
E moj druže Tito
Živio im u ovim gradovima ko ih je vaspito
Drugovi ti zatvoriše Jovanku
Da ne priča
Sve, kako kaže Blašević
Parada pijanstva i kiča
Tek prije par dana dobila je ličnu kartu
I pasoš
Kažu nije loš
Bitno je da nije crveni
Možeš sa njim i u Crnu Goru
Da se okupaš malo u moru
Tu je negdje granica
Geto
Na to se svela tvoja Juga, eto
A kada si ti bio ovde
Nije morala svaka šuša da se sluša
Istina
Imao si restrikcije
Pa i ako si ubio nekoga
Od ovih niko nikoga ubio nije
Mislim da nas hoće polako
Ali sve
Ljudi se ubijaju sami, kao ludi
Neka te to ne čudi
Druže Tito
Svrati malo pa da vidiš
Da se stidiš
Nije dugo prošlo, a ovi kreteni zaratiše
Jedva dočekali da te nema više
Moj druže Tito
Nego da te pitam...
Je li u redu uništavati zemlju za mito
I ljude izgladnjivati
Daj se vrati
Pa da živimo
Pošalji mladu partizanku
Da baci bombu na svaku ovu demokratsku stranku
Moj druže Tito
Jebi ga.

Boris Marić

[roza]

Ne cuvaj nista za specijalne trenutke

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj zeni. Izvadi jedan zamotuljak u pirincanom papiru i rece: „Ovo nije bilo sta, ovo je nesto specijalno.“
Odmotao je paketic i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i cipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, pre otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrebila. Cuvala je to za neku „specijalnu priliku“…

„Dobro...ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prisao je krevetu i polozio rublje pored druge garderobe, koju ce ona imati - na pogrebu.
Njegova zena je umrla…
Okrene se prema meni i rece: „Ne cuvaj nikada nista za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom zivotu je specijalan“.
Jos uvek mislim na njegove reci...one su promenile moj zivot. Vise citam, a cistim manje. Sedim na terasi, uzivam u pejzazu, i ne smeta mi korov u vrtu.
Provodim vise vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je zivot u sustini jedna celina ispunjena uzicima, a ne kurs preživljavanja.

Vise nista ne cuvam. Upotrebljavam svoje kristalne case svaki dan. Obucem svoj novi sako kad idem u supermarket, ako mi je zelja.
Ja ne cuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad pozelim. Fraze... „jednog dana“ i „jednog od ovih dana“ su nestale iz mog recnika.
Ako nesto vredi vieti, slusati ili raditi, onda ja to zelim videti, slusati ili raditi sada. Ja nisam siguran u to sta bi zena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je nece biti ovde sutra…
Ja mislim da bi ona bila vise u kontaktu sa svojom familijom, svojim najblizim prijateljima.
Ona bi mozda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oprostaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona isla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neucinjene male stvari sto meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi sto sam prestao sretati svoje dobre prijatelje koje sam „jednog dana“ hteo kontaktirati.
Smeta mi sto ne pisem pisma, koja sam mislio pisati „jednog od ovih dana“. Smeta mi i zalosti me da nisam rekao svojim roditeljima, svojoj braci i deci, cesce, koliko ih volim.

Sada pokusavam da ne zakasnim, ne drzim po strani, ili cuvam nesto, sto moze obogatiti nas zivot sa smehom ili radoscu.
I svaki dan kazem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.
„Jednog od ovih dana“ je tako daleko... ponekad ne dodje nikada vise...
_________________
Adolf Fiser
„ Ova presuda je smrtna kazna za slobodu govora, slobodu stampe i slobodu misli u ovoj zemlji i ljudi ce to uskoro shvatiti. To je sve sto zelim reci“