„Naša Jugoslavija“

[rozalin]

Prva žena na švedskoj novčanici

Selma Lagerlef, švedska književnica i prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, rođena je 1858. Godine u Vermlandu. Bila je četvrto dijete pukovnika Erika Lagerlefa i Luise Lagerlef, rođene Valrut. Rođena je sa teškom povredom kuka. Kada je imala tri i po godine, razboljela se i ostala paralizovana u obje noge ali ova bolest nestaje isto tako tajanstveno kako je i nastala.

Kao i mnoga druga djeca tog vremena u Švedskoj, braća i sestre Lagerlef dobili su kućno obrazovanje pošto školski sistem nije bio potpuno izgrađen. Učila je engleski i francuski. Baka, očeva majka joj je pripovijedala bajke i legende, priče iz slavne prošlosti o velikim imanjima u oblasti Vermland, svijetu kavaljera i balova i te priče će ostaviti neizbrisiv pečat na stvaralaštvo Selme Otilie Larise Lagerlef.

Djelimično zbog bolesti, bila je ozbiljnija, tiša i mirnija od svoje braće, sestara i vršnjaka. Voljela je da čita. Prvi roman pročitala je u sedmoj godini i već tada je odlučila da će postati pisac. U desetoj godini pročitala je cijelu Bibliju jer joj je otac bio bolestan pa je vjerovala da će on ozdraviti ako ona pročita cijelu svetu knjigu. U dvanaestoj godini je napisala dužu pjesmu o rodnom kraju.

Poslije završenog osnovnog obrazovanja provela je nekoliko godina kod kuće a potom studira na Kraljevskoj akademiji za žene u Štokholmu, na kojoj je i diplomirala 1882. godine i stekla zvanje učiteljice. Tokom Selminog školovanja, porodica zapada u ekonomske probleme i prodaju posjed Morbaka. Otac joj umire 1885.

Tokom svog obrazovanja, Selma je shvatila je da su ljudi iz njenog rodnog kraja podjednako zanimljivi i važni kao oni o kojima je čitala na časovima istorije književnosti i tada odlučuje da će upravo o njima pisati u budućnosti. Po završetku studija dobija posao u osnovnoj školi u Landskruni. Voljela je svoj posao a i učenici su je cijenili.

Uspjeh romana "Gesta Berling"

Deset godina je predavala u ženskoj školi u Landskruni. Tokom tog perioda počela je pisati romane. Iako je još od djetinjstva pisala poeziju, nije objavljivala svoje radove sve do 1890. godine. Dobivši finansijsku podršku od prijateljice baronese Sofije Aldesper napisala je prvi roman "Gesta Berling" objavljen 1891. godine. Roman je prošao nezapaženo sve dok danski prevod nije zadobio izuzetno pohvalne kritike prokrčivši joj time put dugotrajnog uspjeha ne samo u Švedskoj nego i u drugim zemljama. Po toj knjizi je 1924. snimljen film koji je režirao Moric Stiler (Mauritz Stiller) a glavna uloga dodijeljena Greti Garbo. Nijedan od sljedećih radova Selme Lagerlef nije ponovio uspjeh njene prve objavljene knjige.

Selmina sljedeća knjiga "Nevidljive veze" objavljena je 1894. godine. Te godine je upoznala i svoju koleginicu, spisateljicu Sofi Elkan (Sophie Elkan), koja će postati njena životna saputnica. Selmu će u pisanju njene biografije prekinuti smrt.

Zahvaljujući stipendiji koju joj je dodijelio King Oskar (King Oscar) i finansijskoj pomoći od strane Švedske akademije, Selma će se u potpunosti i isključivo posvetiti pisanju. Poslije putovanja po Italiji i Siciliji sa Elkinovom, objaviće socijalnu novelu o Siciliji pod nazivom "Antihristova čuda". Putovanja po Egiptu i Palestini od 1899. do 1900. godine inspirisala su dvije knjige o Jerusalimu, objavljene 1901. odnosno, 1902. godine, ustoličivši je time kao najistaknutijeg švedskog novelistu. To je priča o švedskim zemljoradnicima koji su emigrirali u Svetu zemlju, a koje je ona posjetila 1900. godine. Ova knjiga je doživjela momentalni uspjeh.

Mitovi i legende Sjevera

1904. godine Lagerlefova je otkupila Marbaku, dom u kome je provela svoje djetinjstvo. Selmina najpoznatija knjiga za djecu "Nilove čudesne avanture " objavljena je 1906. godine. Knjigu je naručio odbor osnovne škole kao pomoćno sredstvo u podučavanju švedske geografije. Priča ima jak moralni ton, i njeno tadašnje zalaganje za poštovanje prirode je danas još neophodnije. Posmatrajući švedski način života iz vazduha ali i sa zemlje, Selma je predočila brojne informacije o svojoj rodnoj zemlji, njenoj geografiji, istoriji i mitološkoj prošlosti. Kada je japanski romanopisac došao u Štokholm da primi Nobelovu nagradu za književnost 1966. godine, izjavio je da je u mladosti nekoliko puta pročitao Selminu knjigu i da je na osnovu nje stekao utisak da već poznaje Švedsku.

Lagerlefova je koristila fantaziju u mnogim svojim pričama i novelama. "Kerkarlen" iz 1912. godine je bazirana na legendi prema kojoj navodno, posljednji čovjek koji umre na veče uoči nove godine mora voziti kočije za smrt tokom čitave naredne godine. U okviru priče o natprirodnim pojavama Selma se bavila socijalnim problemima.

Tokom Prvog svjetskog rata pisala je veoma malo. U knjizi "Banalist" objavljenoj 1918. godine pisala je o svim strahotama koje je rat prouzrokovao. Tokom 1920-tih Lagerlefova se posvetila ženskim pitanjima. Pisala je kratke priče, objavila Vermland triologiju: "Levenskeldska zvona" 1925. godine, Šarlota Levenskeld 1925. godine, Ana Sverd 1928. godine, kao i biografiju finskog autora Zakrisa Topeliusa (Zachris Topleius). Njena autobiografija, koja je obuhvatala nekoliko tomova bila je veoma popularna 1930-tih.

Selma je pisala kratke priče koje su ispoljavale uticaj bajki, kao i ponekad pozajmljenih elemenata iz viktorijanskih priča o natprirodnim pojavama. U priči Stara Agneta opisuje ženu koja živi sama u kolibici na samom kraju ogromnog glečera. U samoći napuštenih planina ona počinje da priča sama sa sobom. Starica osjeća da se već smrzava što od hladnoće, što od usamljenosti, te želi da umre pošto nikome nije potrebna. Monah koji je iznenada posjećuje pokazuje joj da ona nije usamljena - izmaglica koja prekriva planinu u stvari je dom za izgubljene duše. Agneta otada pali svijeće u svojoj kolibi za duhove, koje privlači njihova svjetlost i toplota. "Gdje bi duše pokojnika našle utočište od bezgranične hladnoće smrti, da im stariji ljudi ovdje na zemlji ne otvore širom svoja srca?" Ona je sretna jer je saznala da je nekome ipak potrebna. Nakon njene smrti planina je bila osvijetljena malim žutim plamenovima koje su za nju upalili duhovi.

U borbi protiv fašizma

Kako se Drugi svjetski rat približavao, Lagerlefova je pomagala mnogim njemačkim intelektualcima da izbjegnu nacističke progone. Uspjela je da obezbijedi švedsku vizu za pjesnikinju Neli Saks (Nelly Sachs), spasivši je time od logora smrti. Tokom Zimskog rata, kada se Finska borila protiv sovjetske agresije, Selma je poklonila svoju zlatnu medalju - Nobelovu nagradu u fondove koji su pomagali odbranu zemlje. Usred njenih nastojanja da obezbijedi utočište okupiranoj populaciji Finske, umrla je od srčanog udara u svojoj kući 16. marta 1940. godine.

Bajke i mitovi koje je pisala Selma Lagerlef su joj obezbijedili veliku popularnost u inostranstvu. Ona je jedan od najprevođenijih pisaca na svijetu. Priča o Nilovim avanturama je prevedena na više od 30 svjetskih jezika. Selma je dobila brojne nagrade poput Velike zlatne medalje Švedske akademije iz 1904. godine, 1907. godine je imenovana za počasnog doktora na Upsala univerzitetu (Uppsala University). Nobelova nagrada za književnost joj je dodijeljena 1909. godine, a 1914. godine bila je prva žena izabrana za članicu Švedske akademije. Godine 1992. postala je prva žena koja se našla na jednoj švedskoj novčanici.
_________________
Muškarci su rođeni za revolucionare, tim više ako imaju potporu u ljubavi žene.

[rozalin]

Sigrid Unset, najpoznatija norveška književnica

Sigrid Unset je treća žena i prva spisateljica među norveškim laureatima Nobelove nagrade za književnost Tokom karijere objavila je čak 36, uglavnom obimnih knjiga.

Sigrid Unset je jedno od najznačajnijih norveških književnih imena i njena djela su, uz Ibzenove drame i Knut Hamsunove magične romane, najviše prevođena i čitana norveška književna djela širom svijeta.


Rođena je 20. maja 1882. godine u Kalundborgu u Danskoj. Otac joj je bio ugledni nordijski istoričar i arheolog, Ingvald Unset, a majka Ana Šarlota Git, Dankinja. Otac joj umire kad je imala jedanaest godina i Sigrid se, zajedno sa majkom i dvije sestre seli u Norvešku. Očeva smrt je uticala i da se Sigrid odrekne visokog obrazovanja. Poslije završene osnovne i srednje trgovačke škole radila je kao kancelarijska radnica od svoje 17. do 27. godine i tako izdržavala porodicu.

Braneći se od prozaičnog posla, prvi roman inspirisan skandinavskim srednjim vijekom, pisala je punih šest godina i završila 1904, ali su ga izdavači odbili. Svojom prvom štampanom novelom „Gospođa Marta Uli", sablaznila je kulturnu javnost prvom rečenicom u knjizi - „Bila sam nevjerna svom mužu"

1908. izdaje zbirku kratkih priča o nesrećnima i beskućnicima ondašnjeg Osla zahvaćenog industrijskim razvojem. Paralelno sa djelima o savremenom, pisala je i o srednjem vijeku. Čitaoci van Norveške posebno su upoznati sa ovim njenim literarnim slikama srednjovijekovne Skandinavije, istorijskim romanima s temama iz 14. pa i 13. vijeka (trilogija „Kristina Lavransova" i tetralogija „Ulav Audunsen") koji su joj i donijeli Nobelovu nagradu 1928.

Tako je gđa Unset postala treća žena među Nobelovim laureatima, a ovu nagradu je iskoristila na najplemenitiji (dakle nematerijalan) način: svoju veliku književnu slavu, autoritet i ugled stavila je u posljednjoj deceniji života potpuno u službu američke propagande protiv Hitlera i njemačkog fašizma, radeći u SAD, gdje je izbjegla iz okupirane Norveške na početku Drugog svjetskog rata.

U svojim ranim romanima i pripovijetkama, a naročito u romanu „Proljeće" Unsetova se bavi problemima braka i položaja žena, što je u to vrijeme bila opsesivna tema skandinavskih pisaca. Jer su emancipacija žena, njen položaj u društvu i porodici bili i goruće pitanje na prelazu iz 19. u 20. vek. Nagla industrijalizacija zemlje, brzi razvoj gradova i prosvjećivanje širokih slojeva išli su bržim tempom nego oslobađanje od uvriježenih društvenih shvatanja u norveškom društvu tog vremena. Pokazao se ogroman raskorak između ustaljenog konzervativnog morala starih porodica i novih, savremenijih težnji njihove djece. Proširenje obrazovanja, pismenosti i kulture nametnuli su pravi modni trend raspravljanja o emancipaciji žena, o njihovom učešću u javnom životu, njihovim dužnostima u porodici i pravu na slobodno ispoljavanje ljubavi. Istoričarke sociologije smatraju je prvom feminstkinjom 20. vijeka i prije nego što je ovaj društveni pokret ideološki konstituisan.
Na putu po Italiji, tek se u svojoj 30. godini prvi put zaljubila u devet godina starijeg norveškog slikara A. K. Svarstada, koji je tada bio oženjen i imao troje djece u Norveškoj. Brak sa Svarstadom pukao je kad mu je i ona rodila treće dijete u Londonu, gde su se skrasili.

Prava književna priznanja doživljava 1911., sa romanom Jenny, knjizi o slobodi i seksualnosti jedne žene. 1915. izdaje Priče o Kralju Arturu i Vitezovima Okruglog Stola. 1919. objavljuje Sa stanovišta jedne žene. 1919. seli se u Lilehamer sa svoje troje dece.

Mada agnostik i skeptik, tražeći duhovni oslonac u hrišćanstvu, skandalizovala je establišment napustivši norvešku Luteransku crkvu, u kojoj je bila krštena, i prešla u katoličanstvo 1924. U jednom od svojih poslednjih djela, romantizovanoj biografiji svetice Katarine Sijenske egzaltirano je tvrdila kako jedino katoličastvo obezbjeđuje harmoniju u braku i smisao života, dok protestantizam lišava ženu vjere u njenu „uzvišenu dužnost na zemlji" .

Kraj života Sigrid Unset obilježile su tragedije. Stariji sin, oficir norveške vojske, poginuo je 1940. u operaciji nedaleko od kuće, dok je Sigrid prebjegla u Švedsku, gdje joj je bolesna ćerka umrla neposredno pre no što su Hitlerove trupe umarširale u Norvešku
Od početka Drugog svjetskog rata pa do smrti, deset godina kasnije, nije napisala ni jednu jedinu riječ. Umrla je 10. juna 1949. u Lilehameru,





ZAŠTO BAŠ... Sigrid Unset

Žene ove generacije su bile čudnovato izolovane u tom začudnom svijetu. Daleko od bilo kakve podrške u tek stvorenim društvenim pravilima, one su morale, s punom odgovornošću, da se odreknu nasljeđa prošlosti. Neprijateljski raspoložene prema cjelokupnom društvenom poretku, koji su smatrale beskorisnim jarmom, mogle su da računaju jedino same na sebe kako bi stvorile novo društvo, sačinjeno od uvjerenja, nesumnjivo iskreno u svojoj suštini, ali ono koje lako obmanjuje.
Sa prelijepom maštom, Sigrid Unset je živjela život ovih žena; oslikavala ih je s puno saosećanja i sa isto toliko nemilosrdne istine. Ona je prikazala tragediju njihovih života bez ukrašavanja ili preterivanja; i prikazala je logični razvoj njihovih sudbina, koje su ih poricale kao heroine u svijetu u kojem su živjele...
Erotski život, zajednički problem oba pola, što čini centralnu okosnicu psihološkog interesovanja Sigrid Unset, ponovo je pronađen, gotovo bez promjena, i u njenim istorijskim romanima. U tom smislu, primedbe prirodno padaju na pamet. U srednjovjekovnim dokumentima, feminističko pitanje nije bilo suviše poznato; teško bi se pronašli tragovi unutrašnjeg ličnog života koji je kasnije narastao do ovog pitanja. Istoričari, odbacujući dokaze, imaju pravo da primijete ovu razliku. Ali, težnje istoričara nisu apsolutne; pjesnik ima bar toliko istog prava da izrazi svoje mišljenje, posebno ako ima čvrsto i intuitivno znanje o ljudskoj duši... Pjesnik ima pravo da pretpostavi da se ljudska priroda tokom godina manje mjenja, čak i ako o tome stari spisi ćute.
Uprkos zakonima nužde, zajednički život muškarca i žene teško da može da bude miran i jednostavan. Nema sumnje da je nekada bio manje bučan nego danas, ali ni onda nije bio bez konflikta i uzburkane krvi. U neizbježnom kompromisu sadašnjosti i prošlosti od koje istorijski roman ne može pobjeći, Sigrid Unset je izabrala daleko vredniji put.

(Deo inauguracionog obrazloženja Švedske akademije iz 1928)
_________________
Muškarci su rođeni za revolucionare, tim više ako imaju potporu u ljubavi žene.

[Mio]

Šteta što više nema Sany da uzme učešća u ženskim temama
ali smo je prije utvrđivanja itine pomeli.
Sve u svemu ovaj forum i čitav yu pokret za sada ima malo drugarica što nas ne svrstava u napredne pokrete.

[roza]

AMERIKANKA SA KINOM U SRCU

Među jedanaest žena koje su od 1901. do danas dobile najprestižniju svjetsku nagradu za književnost, Perl Bak je domaćoj javnosti vjerovatno i najpoznatija. Iako njeni romani, na prostorima bivše Jugoslavije nisu ušli u školsku lektiru, bili su i ostali veoma popularni kao svojevrsna čitanka o dalekim istočnim civilizacijama. Perl Bak je prva američka književnica koja je dobila Nobelovu nagradu. Uz nju, samo je još Toni Morison, od spisateljica iz SAD Nobelova laureatkinja.

Odrastanje u porodici misionara

Pearl Sydenstricker Buck (Perl Sidenstrajker Bak) je rođena 26. juna 1892. godine u Hilsbrou (Hillsboro), u Zapadnoj Virdžiniji. Njeni roditelji, Absalom i Karolina (Caroline) Sidenstrajker, su bili prezbiterijanski misionari, stacionirani u Kini. Perl je bila četvrto od sedmoro djece (i jedno od ukupno troje koliko ih je preživjelo djetinjstvo). Rođena je pri kraju odsustva koje su njeni roditelji provodili u SAD-u. Kada je imala tri mjeseca odvedena je u Kinu gdje je provela skoro 40 godina života.

Sidenstrajkeri su živjeli u provinciji Kingšasu (Kiangsu), zatim u malom gradiću koji je ležao na mjestu račvanja Jangcengjang rijeke i Velikog kanala. Njen otac je provodio mjesece van kuće obilazeći kineska sela u potrazi za hrišćanskim preobraćenicima; dok je njena majka držala dispanzer za kineske žene koji je sama osnovala.

Još od djetinjstva Perl je govorila engleski i kineski jezik. Prvenstveno su je podučavali njena majka i kineski tutor. 1900. godine tokom ustanka, Karolina je sa djecom evakuisana u Šangaj, gdje su proveli nekoliko tjeskobnih mjeseci čekajući vijesti o Absalomovoj sudbini. Kasnije, te godine porodica se vratila u SAD na još jedan dopust.

Udaja i porodične tragedije

1910. godine Perl je upisala Rendolf-Mejkon koledž za žene (Randolf-Macon Women's College) u Linburgu u Virdžiniji, na kome je diplomirala 1914. godine. Iako je namjeravala da ostane u SAD-u, vratila se u Kinu ubrzo nakon što je diplomirala, čim je saznala da joj je majka ozbiljno bolesna. 1915. godine upoznala je mladog diplomca Kornel univerziteta (Cornell University), poljoprivrednog ekonomistu koji se zvao Džon Bak (John Lossing Buck). Vjenčali su se 1917. godine i odmah zatim preselili u ruralnu Anhvej (Anhwei) provinciju. U osiromašenoj zajednici, Perl Bak je sakupila materijal koji će kasnije koristiti u knjizi Bog zemlje (The Good Earth) i drugim pričama o Kini.

Prvo dijete Bakovih, Karol, rođena 1921. godine bila je ozbiljno retardirana. Osim toga, zbog materičnog tumora koji joj je otkriven tokom porođaja Perl se podvrgla histerektomiji. 1925. godine usvojili su djevojčicu Džanis (Janice). Brak Bakovih bio je nesretan gotovo od samog početka, međutim trajao je osamnaest godina.

Od 1920. do 1933. godine, Perl i Losing su se smjestili u Nankingu, u Univerzitetskom kampu Nanking, gdje su oboje bili predavači. 1921. godine Perlina majka je umrla i ubrzo nakon toga njen otac se preselio da živi sa Bakovima. Tragedije i seljakanja koja je Perl pretrpjela tokom 20-tih godina dvadesetog vijeka dostigli su vrhunac u martu 1927. godine, u nasilju koje je poznato kao "Nanking incident". U konfuznoj bici nacionalističkih trupa i komunističkih snaga, nekoliko stranaca je bilo ubijeno. Bakovi su proveli užasan dan skrivajući se, da bi zatim bili spašeni. Nakon plovidbe do Šangaja, Bakovi su uplovili u Unzen u Japanu, gdje su proveli narednu godinu dana. Zatim su se ponovo vratili u Nanking, iako su prilike i dalje bile opasno nesređene.

Perl je počela objavljivati priče i eseje 20-tih godina, u časopisima poput Nejšn (Nation), Čajniz rikorder (The Chinese Recorder), Asia (Ejža) i Atlantik manthli (Atlantic Monthly). Njen prvi roman Istočni vjetar, zapadni vjetar, objavljena je 1930. godine u izdavačkoj kući Džon dej kompani (John Day Company), čiji će izdavač Ričard Volš (Richard Walsh) postati Perlin drugi muž, i to 1935. godine, nakon što su oboje dobili razvode iz prethodnih brakova.

Nagrade za književnost

1931. godine ista izdavačka kuća objavila je drugi roman Bakove, Bog zemlje (The God Earth) koji je postao najprodavanija knjiga, za koju je 1932. godine dobila Pulicerovu nagradu i Hovelovu medalju (Howels Medal) 1935. godine. 1937. godine MGM je knjigu adaptirao u scenario za film. Druge knjige su ubrzo uslijedile; Sons (Sinovi) 1932., The first wife and other stories (Prva supruga i druge priče) 1933., All men are Brothers (Svi muškarci su braća) - prevod kineske novele Shui Hu Chuan, 1933., The Mother (Majka) 1934., A House Divided (Podijeljena kuća) 1935., i This Proud Heart (Ovo ponosno srce) 1938. godine. Radova Perl Bak objavljenih poslije 1938. godine ima isuviše da bi se svi pomenuli. U svojim romanima i novelama ona se bavi pitanjima istoka i zapada, obuhvatajući ovaj put i Indiju i Koreju.

1938. godine, nepunih deset godina nakon objavljivanja svoje prve knjige Perl Bak je dobila Nobelovu nagradu za književnost, postajući prva Amerikanka kojoj je to pošlo za rukom. Prilikom dodjele nagrade Perl Bak je izjavila: "Željela bih da naglasim da je u mojoj zemlji bitno što je ova nagrada dodijeljena ženi. Vi ste već priznali svoju Selmu Lagerlef, i već odavno ste priznali žene u ostalim oblastima, te stoga vjerovatno ne možete u potpunosti razumjeti šta to znači u mnogim zemljama da sada na ovom mjestu stoji jedna žena.

Misli moje zemlje i Kine, moje pomajke, su u mnogočemu slične, ali povrh svega, slične su u zajedničkoj ljubavi prema slobodi. Sloboda - to je danas više nego ikada najvrednija stvar koju čovjek posjeduje."

Do svoje smrti 1973. godine, Perl Bak je objavila preko 70 knjiga: romana i zbirki priča, biografija i autobiografiju, knjige poezije, drame, dječije literature, i prevoda sa kineskog jezika.

1934. godine zbog situacije u Kini, a i želeći da bude bliže mužu Ričardu Volšu i kćerki Kerol, koju je smjestila u ustanovu u Nju Džersiju, Perl se preselila u SAD. Kupila je staru seosku kuću, Grin hils farmu (Green Hills Farm). Tokom narednih godina ona i Ričard su usvojili još šestoro djece. Grin Hils farma je sada ubilježena u registar istorijskih građevina, a godišnje je posjeti oko 15.000 ljudi.

U borbi za prava žena i rasnoobespravljenih

Od prvog dana kada se preselila u SAD, Perl je bila aktivna u pogledu američkih civilnih prava i ženskih prava. Objavljivala je eseje u časopisma Crisis (Krajsis) i Opportunity (Oportjuniti), magazinu Urbane lige, bila je povjerenik Hauard univerziteta (Howard University) dvadeset godina. 1942. godine Perl i Ričard su osnovali Asocijaciju Istok i Zapad, posvećenu kulturnoj razmjeni i razumijevanju između Azije i Zapada. 1949. godine frustirana zbog toga što postojeće ustanove za usvajanje djece, smatraju azijsku i djecu iz miješanih rasa neprihvatljivim, Perl je osnovala Kuću dobrodošlice (Welcome House), prvu međunarodnu, među-rasnu agenciju za usvajanje djece. Tokom gotovo pet decenija rada Kuća dobrodošlice je pomogla udomljavanju preko pet hiljada djece. 1964. godine, želeći da pruži pomoć američko-azijskoj djeci koja nisu bila pogodna za usvajanje, Perl je osnovala i Perl S. Bak fondaciju (Pearl S. Buck Foundation), koja je obezbjeđivala sponzorska sredstva za hiljade djece u nekoliko azijskih zemalja.

Perl Bak je umrla u martu 1973. godine samo dva mjeseca prije svog osamdesetprvog rođendana. Sahranjena je na Grin Hils farmi.

[sunny]

Prva zena, koja je osvojila Nobelovu nagradu

Maria Skłodowska je rođena u Varšavi u Poljskoj, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Njene prve godine života bile su ispunjene tugom, obilježene najprije smrću sestre i četiri godine kasnije smrću majke. Isticala se svojom marljivošću i radnim navikama, odbijala je čak i hranu i san da bi učila. Nakon što je završila srednju školu, doživjela je živčani slom. Zbog njenog spola i ruske odmazde Poljskoj, zbog Siječanjske bune, nije se mogla upisati na sveučilište i zato je morala nekoliko godina raditi kao guvernanta. Naposlijetku, uz novčanu pomoć starije sestre, preselila se u Pariz te je počela studirati kemiju i fiziku na Sorboni, gdje je kasnije postala prva žena - predavač.
Na Sorboni je upoznala i udala se za Pierrea Curiea, koji je tu također predavao. Zajedno su proučavali radioaktivne materijale, posebice uranij i uranijev smolinac, koji je bio radioaktivniji nego uran izlučen iz njega. Godine 1898. donijeli su logičan zaključak da uranov smolinac sadrži neku nepoznatu komponentu, radioaktivniju od urana. Dana 26. prosinca 1898. Marie Curie je objavila postojanje nove tvari.

Nakon nekoliko godina neprekidnog rada i pročišćavanja nekoliko tona uranovog smolinca uspjeli su, naposlijetku, izolirati dva nova kemijska elementa. Prvog su nazvali polonij po Poljskoj, a drugog radij zbog njegovog jakog intenziteta radioaktivnosti.
Marie Currie, Pierre Curie i Henri Becquerel podijelili su Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine. Obrazloženje Švedske akademije znanosti bilo je:
"Kao priznanje za izuzetne zasluge koje su iskazali zajedničkim istraživanjem fenomena radioaktivnog zračenja, kojeg je otkrio profesor Henri Becquerel."
Marie Currie je bila prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu.

Osam godina kasnije, 1911. godine, dobila je Nobelovu nagradu za kemiju:
"Kao priznanje za njene zasluge za unaprijeđenje kemije otkrivanjem elemenata radija i polonija, izolacijom radija i proučavanjem osobina i spojeva tog osobitog elementa."
Marie je napravila neobičan potez, naime, nije patentirala proces izolacije radija, i tako su ga znanstvena društva mogla neometano istraživati.
Bila je prva osoba koja je osvojila, ili podijelila dvije Nobelove nagrade. Jedna je od dvije osobe koja je dobila Nobelovu nagradu u dva različita područja (drugi je Linus Pauling) i jedina žena koja je dobila dvije Nobelove nagrade.

Nakon muževljeve smrti navodno je imala aferu s fizičarom Paulom Langevinom, oženjenim čovjekom koji je ostavio svoju ženu, što je rezultiralo novinskim skandalom, kojeg su izmislili i potaknuli Marienim akademski protvnici kako bi okaljali njen ugled. Unatoč njenoj slavi cijenjene znanstvenice koja je radila za Francusku, stav javnosti naginjao je ksenofobiji – ona je bila strankinja iz nepoznatog područja (Poljska se još uvijek promatrala kao zemljopisno područje pod vlašću ruskog cara), koje je bilo poznato po znatnoj židovskoj populaciji (Marie je bila ateist, odgajana kao katolik, no to izgleda, nije bilo važno). Francuska je u to vrijeme još uvijek osjećala posljedice afere Dreyfus, tako da je efekt skadala na javnost bio još uočljiviji. Kao čudna podudarnost pojavljuje se činjenica da je unuk Paula Langevina oženio unuku Marie Curie.
Tijekom Prvog svjetskog rata zagovarala je upotrebu mobilne radiografije u liječenju ranjenih vojnika. Odmah nakon početka rata unovčila je svoju i muževu zlatnu medalju Nobelove nagrade za ratne napore. Godine 1921. putovala je SAD-om, gdje je bila trijumfalno dočekana. Tu je željela prikupiti sredstva za istraživnje radija. U svojim kasnijim godinama, bila je razočarana velikim brojem liječnika i proizvođača kozmetike koji su koristili radioaktivne materijale bez opreza.
Marie Curie je umrla 1934. godine u lječilištu Sallanches pored Passyja. Uzrok smrti bila je leukemija, najvjerojatnije uzrokovana prevelikim izlaganjem radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja.[1]
Godinu dana nakon smrti Marie Curie, njena starija kćer, Irene Joliot-Curie, osvojila je Nobelovu nagradu za kemiju.
Pepeo Marie Curie i njezinog supruga je 1995. godine premješten u pariški Panteon

[roza]

Gracia Deleda je rođena 1871. godine u mjestu Nuoro na Sardiniji u porodici srednjeg staleža. Njen otac je bio uspješan zemljoposjednik koji je nekoliko godina bio i gradonačelnik Nuora. Porodica Deleda je zahvaljujući velikom gostoprimstvu i ljubaznosti imala dosta prijatelja u svim susjednim mjestima. Kada su ti prijatelji i njihove porodice morali poslovno dolaziti u Nuoro ili u vrijeme velikih religioznih praznika, uglavnom su odsjedali u njihovoj kući. Tako je Gracia bila u mogućnosti da upozna različite karaktere za svoje novele.

Njene priče su najčešće smještene na Sardiniju i oslikavaju život i običaje običnih ljudi - malih zemljoposjednika, sluga, farmera i pastira. Najčešće oni moraju pronaći sopstveno rješenje za kompleksne moralne probleme, što ih povezuje sa likovima Fjodora Dostojevskog.

Do svoje desete godine Deleda je pohađala lokalnu osnovnu školu. To je bilo njeno jedino formalno obrazovanje, pošto je već imala privatne časove kod profesora francuskog i italijanskog jezika. Veoma rano je počela da piše, već sa osam godina pisala je poeziju. Časove italijanskog jezika imala je kod svog nastavnika iz osnovne škole, koji joj je obično zadavao različite teme za pisanje, od kojih su neke ispale toliko dobre da joj je on savjetovao da ih objavi u časopisima. Međutim, budući da je imala samo trinaest godina nije znala kome da se obrati da bi objavila svoje priče. Slučajno je naišla na modni časopis, prepisala adresu i poslala im svoju kratku priču, koja je odmah objavljena. Zatim je napisala svoj prvi roman Cvijeće Sardinije (1892. godine) koji je poslala uredniku u Rim. On ju je objavio i knjiga je postigla popriličan uspjeh. Međutim, njen prvi pravi uspjeh stigao je sa romanom Elias Portolu (1903. godine) koji je preveden na sve evropske jezike.
Gracija je pisala o običajima sela u kojem je živjela, o životu muškaraca i žena i ruralnim običajima koji su bili karakteristični za to vrijeme, što ju je povezivalo sa piscem Đovanijem Vergom (Giovanni Verga) koji je živio i stvarao u periodu od 1840. do 1922. godine. U svojim djelima opisivao je Sicilijance koji su živjeli u provinciji, i njegov stil pisanja je duboko uticao na mnoge prozne pisce.

Knjiga "Starac sa planine", objavljena 1900. godine bila je prva od mnogih u kojima se bavila jednostavnim likovima ilustrujući tragične efekte nadmoćne seksualne privlačnosti.
Roman "Elias Portolu", objavljen 1903. godine, opisuje život pastira koji se sprema da postane sveštenik zbog toga što se zaljubio u bratovu vjerenicu. Međutim, njegov brat umire a na njemu ostaje da razriješi konflikt između svoje ljubavi i zahtjeva društva.
1904. godine objavila je Cenere, priču o mladoj djevojci koja se žrtvuje zbog svog vanbračnog djeteta. Ona izvršava samoubistvo kako ne bi narušila sinovljeve izglede za uspješniu budućnost. Knjiga je pretočena u film 1916. godine a glavnu ulogu je tumačila Eleonora Duse. U ovoj, kao i u ostalim pričama, Deledine protagonistkinje su žene koje se žrtvuju ili postaju žrtve.
1900. godine po prvi put Gracia je otputovala negdje izvan malog mjestašca na Siciliji. Njena destinacije bio je Kalgari, prelijepi glavni grad Sardinije. Tu je upoznala svog budućeg muža Palmira Madesanija sa kojim je rodila dva sina. Madesani je radio kao civilni službenik u regionu Mantua. Iako se sa mužem preselila u Rim, Sardinija je zauvijek ostala najvažniji izvor njene inspiracije. Ona je i dalje održavala kontakt sa rodnim krajem redovno dolazeći u posjete. Do kraja svog života Deleda je pisala romane i to uglavnom po jedan godišnje, ukupno oko 40 romana.

1926. godine dodijeljena joj je Nobelova nagrada za književnost, a ona i dalje astavlja intenzivno da piše. Nižu se zbirke kratkih priča; "Pjesnikova kuća", 1930. , i "Ljetnje sunce", 1933. godine, koje reflektuju njen optimistički pogled na život čak i tokom najtežih godina njene neizlječive bolesti. Život je i dalje prelijep i vedar bez obzira na lične patnje; čovjek i priroda su ujednjeni kako bi prevazišli fizičke i psihičke tegobe.
Pored toga, 1930. godine prevela je Balzakovu Evgeniju Grande na italijanski jezik. Musolinijev fašistički režim nije ostavio mnogo traga na njen rad, nastavila je da provodi prilično povučen i ograničen život u Rimu. Po prvi i jedini put je otputovala u inostranstvo 1927. godine i to u Štokholm, gdje je prisustvovala ceremoniji dodjele Nobelove nagrade. Umrla je u Rimu 15. avgusta 1936. godine.
Njen autobiografski roman "Cosima" koja se bavi opakom bolešću, rakom dojke, objavljen je posthumno 1937. godine. U njenoj fikcionoj autobiografiji - Cosima je njeno drugo ime - hronološki se nižu poteškoće sa kojima se susreće žena koja želi da postane pisac. 1939. godine, takođe posthumno, objavljen je i roman Kedar Libanona.

[roza]

Toni Morison (Toni Morrison) je prva Afro-Amerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Rođena je 18. februara 1931. godine u mjestu Loranu (Lorain), država Ohajo kao Kloe Entoni Vuford (Chloe Anthony Wofford). Bila je drugo po redu od četvoro djece Džordža Vuforda (Geroge Woffford) i Reme Vilis Vuford (Ramah Villis Wofford). U težnji da pobjegnu od rasizma njeni roditelji su se preselili sa Juga u Ohajo gdje su im se pružale mnogo veće mogućnosti.


Njen otac je bio marljiv i ponosan čovjek. Radio je kao zavarivač na brodogradilištu, a da bi prehranio porodicu nekada je radio i po tri posla istovremeno, punih 17 godina. Majka je bila pobožna žena koja je pjevala u crkvenom horu. Vufordovi su bili ponosni na svoje porijeklo. Uobičajena praksa u njenoj porodici bilo je pripovijedanje priča; nakon što bi odrasli ispričali svoje priče, došao bi red na djecu da urade isto. To je u ranom djetinjstvu kod nje razvilo ljubav prema literaturi.

Loran je bio mali industrijski gradić naseljen evropskim imigrantima, Meksikancima i južnjačkim Afro-Amerikancima koji su živjeli jedni pored drugih. Kloe je pohađala mješovitu školu, u kojoj je bila ukinuta rasna segregacija. U prvom razredu bila je jedina crna djevojčica i jedina učenica koja je znala da čita. Imala je mnogo školskih drugova i drugarica među bijelom djecom i nije se susrela sa diskriminacijom dok nije počela izlaziti sa mladićima. Nadala se da će jednoga dana postati balerina poput njenog idola Marije Talčif (Maria Tallchief), i mnogo je voljela da čita knjige. Njeni omiljeni pisci u ranoj mladosti bili su Tolstoj, Dostojevski, Gistav Flober, te engleska spisateljica Džejn Ostin. Bila je odlična učenica i završila je srednju školu u Loranu 1949. godine sa pohvalnicama.

Poslije srednje škole Kloe se upisala na prestižni Hauard univerzitet (Howard University) u Vašingtonu, gdje joj je glavni predmet bio engleski jezik. Pošto mnogi ljudi nisu mogli pravilno izgovoriti njeno prvo ime, promijenila ga je u Toni, skraćenu verziju njenog srednjeg imena. Pridružila se putujućoj trupi Plesači Hauard univerziteta, sa kojima je išla na nekoliko turneja po Jugu. To joj je omogućilo da iz prve ruke vidi kakav je život Crnaca na Jugu od kojeg su njeni roditelji pobjegli seleći se na Sjever. 1953. godine diplomirala je na Hauard univerzitetu, odsjeku engleskog jezika. Potom je pohađala Kornelov univerzitet (Cornell University) u Itaki (Ithaca) u državi Njujork (New York) gdje je magistrirala 1955. godine.

Život američkog Juga

Toni je ubrzo prihvatila ponuđeni posao na Teksas univerzitetu (Texas Southern University in Huston) u Hjustonu, gdje je predavala engleski jezik. Za razliku od Hauard univerziteta gdje je crnačka kultura bila zanemarena ili minimalizovana, na Univerzitetu u Hjustonu su uvijek imali "nedjelju crnačke istorije". 1957. godine vraća se na Hauard univerzitet kao članica fakulteta. To je bilo vrijeme raznih pokreta za ljudska prava te je Toni upoznala nekoliko ljudi koji će kasnije postati veoma aktivni u ovoj oblasti.

Tu je takođe upoznala svog budućeg muža Harolda Morisona (Harold Morrison), arhitektu porijeklom sa Jamajke. Vjenčali su se 1958. godine, a tri godine kasnije dobili su prvog sina Harolda Forda (Harold ford). Toni je uporedo vodila brigu o porodici i nastavila držati predavanja na univerzitetu. Takođe se priključila maloj literarnoj grupi pronašavši tu privremeno utočište iz nesretnog bračnog života. Bilo joj je potrebno društvo ljudi koji su poput nje voljeli književnost. Svaki član je bio obavezan da donese neku priču ili pjesmu za diskusiju. Jedne sedmice, pošto ništa nije uspjela da pronađe, brzo je napisala priču baziranu uglavnom na djevojčici koju je poznavala još u djetinjstvu, a koja se molila Bogu da joj podari plave oči. Priča je toplo primljena od strane grupe, ali poslije toga Toni je potpuno na nju zaboravila. Brak joj je zapao u još dublju krizu, pa je Toni trudna sa drugim djetetom, napustila muža i posao na univerzitetu, i sa svojim sinom otišla na putovanje po Evropi. Kasnije se razvela i vratila sa svoja dva sina u kuću njenih roditelja u gradiću Loran.

Oči tako plave boje

U jesen 1964. godine dobila je posao zamjenice urednika u izdavačkoj kući Rendom Haus (Random House) u Sirakuzi (Syracuse), ali je priželjkivala da što prije dobije premještaj za Njujork. Dok je po cijeli dan radila, o njenim sinovima se brinula kućepaziteljica, a naveče je Toni spremala večeru i igrala se sa sinovima do počinka. Kada bi joj sinovi zaspali počinjala je da piše. Pronašla je priču koju je nosila na sastanak grupe i odlučila da je preinači u roman. Pisanje joj je predstavljalo veliko uzbuđenje i izazov.

1967. godine dobila je posao u Njujorku postavši stariji urednik u istoj izdavačkoj kući. Dok je uređivala knjige poznatih Afro-Ameriknaca, poput Muhameda Alija (Muhammad Ali), Endru Janga (Andrew Yung) i (Angela Davis) Anđele Dejvis, bila je zauzeta slanjem svog romana raznim izdavačima. Roman Oči tako plave boje je konačno objavljen 1970. godine naišavši na odlične kritike ali ne i na veći komercijalni uspjeh. Od 1971. do 1972. godine postala je profesor asistent engleskog jezika na Državnom univerzitetu u Njujorku, dok je uporedo nastavila da radi u izdavačkoj kući. Ubrzo je počela da piše svoj drugi roman koji se bazirao na prijateljstvu dvije starije Crnkinje. Sula je objavljena 1973. godine i postigla je momentalan uspjeh, izabrana je za knjigu mjeseca, i 1975. godine nominovana za Nacionalnu nagradu za književnost.

Od 1976. do 1977. godine bila je gost predavač na Jejl (Yale) Univerzitetu u Nju Hejvenu (New Haven), država Konektikat (Connecticut). Takođe je pisala i svoj treći roman, ovaj put fokusirajući se na jake muške karaktere Afro-Amerikanaca. Posmatrajući svoje sinove kako rastu stekla je uvid u svijet muškaraca. Pjesma Solomona (Song of Solomons) je objavljena 1977. godine pobravši brojne nagrade poput: nagrade Nacionalnog književnog kruga, Američke akademije i Instituta za umjetnost i pisanu riječ. Od strane predsjednika USA Džimija Kartera (Jimmy Carter) postavljena je u Nacionalno vijeće za umjetnost. 1981. godine objavila je četvrti po redu roman Tar Bejbi (Tar Baby) gdje je po prvi put opisala odnose između crnaca i bijelaca.
Bestseleri i književna priznanja

1983. godine napustila je poziciju u izdavačkoj kući Rendom haus, gdje je provela gotovo punih 20 godina. 1984. godine dobila je titulu Albert Švajcer (Albert Schweitzer) profesora na Njujorškom državnom univerzitetu u Albaniju (Albany). Tada je počela da piše svoj prvi pozorišni komad, Sneni Emet (Dreaming Emmet). Komad je baziran na istinitoj priči o Emetu Tilu, crnom tinejdžeru koga su ubili bijeli rasisti 1955. godine jer je optužen da je zviždao za bjelkinjom. Premijera predstave održana je 4. januara 1986. godine u pozorištu u Albaniju. Njen sljedeći roman, Voljena (Beloved) bio je inspirisan objavljenom pričom o ropkinji Margaret Garner (Margaret Garner) koja je 1851. godine pobjegla sa svojom djecom u Ohajo (Ohio) od svog gospodara u Kentakiju (Kentucky). Kada su je bili skoro ponovo uhvatili, ona je pokušala da ubije svoju djecu radije nego da se vrati ropskom životu. Jedno od njene djece je umrlo i Margaret je za taj čin osuđena na robiju. Uporno je odbijala da se pokaje govoreći da "nije željela da joj djeca pate kao što je ona propatila." Voljena je objavljena 1987. godine i postala je bestseler. 1988. godine dobila je Pulicerovu nagradu za književnost.

1987. godine Toni Morison je dobila titulu Robert F. Goen (Robert F. Goheen) profesora u Humanitarnom vijeću na Univerzitetu Prinston (Princeton). Postala je prva spisateljica, Afro-Amerikanka, koja je dobila titulu na Ajvi Lig univerzitetu (Ivy League University). Primajući počasnu titulu izjavila je "Predavanje shvatam isto tako ozbiljno kao i pisanje." Predavala je kreativno pisanje i na Afro-Američkim studijama, američkim studijama i ženskim studijama. Takođe je počela da piše svoj sljedeći roman Džez, koji se bavio životom dvadesetih godina prošlog vijeka. Knjiga je objavljena 1992. godine, a 1993. godine Toni je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Time je postala osma žena i prva Afro-Amerikanka koja je dobila ovo prestižno priznanje.

Na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1993. godine profesor Sture Allen, stalni sekretar Švedske akademije izjavio je: Opisujući svijet Crnaca, kako u stvarnom životu tako i kroz legende, Toni Morison je vratila afro-američkom narodu njihovi istoriju, dio po dio...

...U brilijantnim umovima gravitacija i humor su bliski susjedi. Ovo se odražava na sve što je Toni Morison napisala, a evidentirano je i u njenom rezimeu: "Moji projekti izviru iz ushićenja a ne iz razočarenja.", napisala je Toni Morison.